-„Mojih 100 godina“ knjiga je koju je lani objavio Danilo Miljanić (99) iz Nikšića, koji je među najstarijim živim komunistima u Crnoj Gori. Sjećanja iz ranog djetinjstva u rodnom selu Muževice u Banjanima, odrastanje, školovanje, ratne godine, žalosti i životne radosti Miljanić je sabrao među korice knjige, a u razgovoru za „Dan“ ističe da bi se imalo još štošta napisati, ali mu to više godine ne dozvoljavaju.
– Kada bih brojao sve gdje sam radio, prije i poslije penzije, imam oko 56 godina radnog staža. I nakon što sam se konačno, da kažem smirio, rekao sam sebi: valjalo bi nešto raditi, pa sam se posvetio pisanju. Izdao više knjiga o svom bratstvu, kraju, porodici, neka imaju moji najbliži, da se podaci i događaji ne zaborave, priča starina kojeg smo posjetili u njegovoj kući u Nikšiću gdje živi sa suprugom Stojom. Jedno je od osmoro djece Đoka Lazareva Miljanića crnogorskog barjaktara, i Savete rođene Mićunović. Najljepše uspomene vežu ga za period ranog djetinjstva, iako je bio mnogo težak zbog siromaštva i teškog rada. Nakon završene osnovne škole morao je sačekati da se stvore bolje okolnosti da nastavi školovanje za kojim je kao i brat mu Dušan čeznuo. Upisuje se u Vojnu školu i Bileći, gdje nakon godinu stiče zvanje podnarednika, ali dalje školovanje prekida početak rata. Tada kreće golgota, od Risna, Mojdeža, njegovih rodnih Banjana, po Hercegovini, a nakon što ga raspoređuju u Prvu omladinsku brigadu i borbe u Vasojevićima, Sinjajevini, Kolašinu, Mojkovcu, okolini Pljevalja, a potom i u Bosnu. Nakon pada Sarajeva 1945. godine on i njegovi saborci dobijaju odmor, tada se demobilisao i vratio u Muževice.
– Rat ko rat, sve je teško i mučno, ali za sve te godine koliko sam bio učesnik najteže mi je bilo kada smo bili u Vasojevićima i po Hercegovini. Tada smo bili gladni, a kad je si gladan onda ti sve fali. To je bila glad do iznemoglosti, prisjeća se Danilo teških godina. Malo poslije rata zaposlio se u firmi koja je radila na izgradnji pruge Nikšić– Podgorica koja je završena za svega godinu i po. Međutim, kako je završio Visoku privrednu školu u Zagrebu, znajući kakav je predan radnik, odličan ekonomista, gotovo da nije bilo veće firme ili preduzeća u osnivanju gdje ga nijesu zvali da radi, od Elektroprivrede, Rudnika Brskovo u Mojkovcu, Kombinata aluminijuma gdje se zvanično penzionisao 1985. godine. Ipak, ni tu ne staje već u svojim Banjanima osniva prvu Seljačku radnu zadrugu kojom rukovodi 2,5 godine, a posao odrađuje volonterski, kao što je kasnije, kako u šali starina kaže, deset godina volontirao i kod svog sina Vladimira koji je u Nikšiću imao trgovinsku radnju.
– Imam dobru penziju, i za sebe i svoju porodicu mogu da reći da relativno fino živimo, ali to ne mogu da kažem za ostali narod. Vidim da većina teško živi, siromaštvo je veliko, hoće li se to promijeniti ne znam, ali kad sve to vidim onda ni ja ne mogu lijepo da živim. Nikšić je žalostan, čini mi se nikad gori nije bio nego sada, skoro je pa isti kao 1944. godine kada je razrušen. Ne vidim danas, kao nekad onu radost iz Željezare koja je imala oko 7.000 radnika, ne vidim Građevinsko preduzeće sa nekoliko hiljada radnika koji su gradili svuda i van granica Jugoslavije, niti Autoprevozno, istakao je Miljanić. On i njegova supruga stalni su čitaoci „Dana“, od prvog broja,i pošto se malo kreće naše novine mu „donose“ informacije iz svih krajeva Crne Gore.
– Često razmišljam da više ne čitam kada vidim kako neki o kojima pišete dobijaju velike plate, rade više poslova, i uz to, iako imaju stanove, i dodatni novac. Milioni dolaze i odlaze, niko ne zna odakle i kuda. To nekada nije moglo da se desio, danas, eto može, a sa druge strane siromašnih sve više, kaže Miljanić. Ni danas, kao ni u godinama kada je bio omladinac, nije odustao od ideja Komunističke partije Jugoslavije ( KPJ) čiji je član zvanično postao 1945. godine. Nedavno povodom 100. godina od osnivanja partije dodijelili su mu Povelju kao najstarijem i istaknutom članu.
– Zadovoljan sam i ponosam što sam toliko godina u partiji, i što je nikada ni u kom pogledu nijesam iznevjerio. Drugovi su me poveljom obradovali, stavili do znanja da me nijesu zaboravili.
A inače gdje god sam radio bio sam nagrađivan, pa imam dosta diploma i pohvala, kazao je on.
B.Brašnjo

Gdje ima razumijevanja ima svega
Miljanić je od rođenja do sada, kako se mijenjalo društveno– političko uređenje, promijenio osam država, od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, do današnje Crne Gore.
Poslovi i firme u kojima je radio omogućavali su mu i da putuje, pa je Jugoslaviju obišao pet puta, a posjetio je više evropskih država, kao i nekadašnji Sovjetski savez. Njegova supruga Stoja deset godina je mlađa od njega, a vjenčali su se 1948. godine i decembra lani sa porodicom proslavili sedam decenija braka.
Ona je iz bratstva Agramović iz Štedima kod Nikšića, a sa Danilom se upoznala na nikšićkom korzou.
– Vidjeli se i to je to. Izrodili smo četvoro djece, tri ćerke i sina. Najstarija ćerka nam je umrla kad je bila dijete. Danas imamo devetoro unučadi i osmoro praunučadi, ponosna je Stoja.
Dok je Danilo radio i, kako kaže, obilazio svijet, ona je bila domaćica, zadužena za kuću i djecu, a na pitanje kako je provela tolike decenije sa tako ambicioznim i vrijednim čovjekom osmjehuje se.
– Dosta mi toga nije bilo potaman, ali sve za ljubav svoje djece, napretka, čovjek mora da pretrpi ako imalo u sebi ima neke emocije.
Za djecu se živi i to je bogatstvo, a ne nešto drugo. Domaćica sam bila od djetinjstva jer smo rano ostali bez majke, pa mi to kasnije i nije bilo teško.Udala sam se od 18 godina, došla u veliku porodicu koja me je lijepo prihvatila, istakla je ona.